Moto klub ASOM – All Pile On Motorcycling – nedavno je proslavio svojih, ili kako već, 50.iz poda rođendan. Za tu obljetnicu napravljeno je ekstra debelo izdanje klupskog časopisa. A iz priča u njoj možete točno iščitati kako se sve potpuno promijenilo u 50 godina.
Počelo je s grupom prijatelja biciklista
A prije pedeset godina to su obično bile mlade odrasle osobe u ranim tridesetima. Motocikl nisu vozili zbog načina života. Jer ta riječ još nije bila izmišljena. Vozili su se na motorima jer... Pa, pogledajte opet ime kluba. Štoviše, često jednostavno nije bilo novca za automobil. I vozili su se puno više nego sada prosječni sadašnji motociklist. Jer ta prosječna kilometraža sada je naizgled ispod 3000 km u prosjeku. U ranim danima ASOM-a bilo je članova kojima je za to trebalo mjesec ili dva.
U to vrijeme društvo je bilo mnogo manje individualističko. Klub i tjedne klupske večeri bile su okosnice u životima članova kluba. Klub je izrastao iz kafića u vlastitu klupsku zgradu na 'vlastitom' terenu. Organizirane su domaće i strane vožnje, reliji i praznici. Veze i brakovi rasli su unutar kluba.
Već je rečeno: motociklizam još nije bio stil života
U stvari: prije pedesetak godina motociklisti su naširoko smatrani prilično sumnjivim ljudima. Bilo je to u vrijeme kada Hondin 'Najljepše ljude upoznaješ na Hondi' sigurno nije bio u potpunosti uspostavljen u rustikalnom Achterhoeku, ali i drugdje. To je naravno imalo veze i s pojavom fenomena motociklista (u to vrijeme samo 'M'). Bile su tu i dame. Bili su 'na leđima'. Godine 1970. već su postojali BMW R75/5 i Honda CB750. Ali za motocikliste – tada prema testovima vozača u Motor Weeklyju – to su još uvijek uglavnom bili tehnički majstori i ljudi poput studenata, bez novca za takozvani 'automobil'. Motociklisti, članovi kluba, uglavnom su vozili motore s iskustvom. Zamislite NSU Max i superbrzi Suzuki T20. Boferi su vozili BMW R50, ili R60 ili vrlo možda R69S. Ili debeli britanski blizanac. Gdje se ta 'sreća' sasvim drugačije doživljavala. Kasnije, kada se zaradilo više novca, pojavili su se CB500 jer su bili jeftiniji od CB750, a Yamaha XS 750 sa svojih 750 KS smatrana je neobuzdanom snagom. Članovi kluba obično su sami radili održavanje, popravke i podešavanja. Klub je bio nezaobilazan kao izvor znanja i opreme. Klubska prostorija također.
Pa su motori bili malo sumnjivi
A njihovi jahači nisu bili ljudi koji bi opovrgli tu sumnju. Jer motoristi su uvijek izgledali kao da se nisu oprali. Nosili su podmazanu pamučnu ili platnenu odjeću. Često vojničke čizme sa smetlišta. Kao kacigu imali su 'jar' i motociklističke naočale sa staklenim prozorima. Ta masna odijela bila su jedinstvena. Bili su na neki način vodootporni s redovitim podmazivanjem (miješanjem vazelina s petrolejom i zatim četkanjem stvari). Kad je sunce zasjalo, petrolejski dim se oko vas parao kao smrdljivi stup. A u vrijeme drugog kluba, TOCN-a, postojao je Driek Verdonk koji je dobio svoj životni prostor. Održao je proslavu useljenja na kojoj su mnogi Triumph došli jahači. Iako su bili cool, isprva su zadržali jakne na sebi. Zidovi koje je okrečio Driek još uvijek nisu prešli mrlje i masne mrlje.
Organizirana su mnoga putovanja, a na ASOM-u najveći sastanak bio je oko 800 muškaraca M/Ž. Čineći to, klub je zapravo pretjerao.
Preko vrha…
Tijekom godina motocikli i motociklistička odjeća postajali su sve bolji i bolji, a klupski osjećaj sve manji. Pao je interes za duge vožnje i vikende. Počela je individualizacija i usporen priljev novih, mladih članova. Sada je 2022. godina. Da vidimo kakav će biti svijet motocikala za pedeset godina.
Davida staklenka na fotografijama vrlo je lijepo rekreirana. Nekad je ta stvar bila skupi rođendanski poklon. Ali to je dokaz da ni u prošlosti nije bilo bolje: iznad 89 km/h u ušima imate stereofonski uragan.
Opširnije stupovi putem ove veze.
Imamo i više priča o klasični motori
Također ovdje u Hoogeveenu s 51-godišnjim MC-jem isti,, problem,,. S preko 50 članova postao je zabavan klub. Klubska kuća je otvorena svaka 2 tjedna i upečatljivo je da ih se više ne posjećuje. Osobno sam bio osnivač ovog MC-a i vozio sam 45000 km godišnje. Sada je to samo 10% od tog ukupnog iznosa na još uvijek injekcijskom Moto Guzziju.
Vozim više od 60 godina, od čega su prve 2 godine bile ilegalno. Opis mi također odgovara, jer nikada nisam ponudio motocikl na popravak. Također mogu održavati motore koje još uvijek imam. malo tehnike mi stoga nije strano.
Opis pomalo čudnih figura na motociklima je točan, i vas su gotovo svakodnevno kontrolirali. Garaža koju sam često posjećivao (nekoliko puta tjedno) servisirala je policijske motocikle. često si sretao te motociklističke policajce i pikado su bili super likovi nakon što su te upoznali.
Znači nije ti trebala ta garaža jer motor nije radio, ali bila je mjesto okupljanja. Bila je dakle radionica, dućana nije bilo. Sve vrlo ugodno.
Imao sam sate vožnje na takvoj Jawi. Instruktor je sjedio na leđima sa svojim dvostrukim kontrolama. Za dolazak u autoškolu imao sam Bsa Lightning s plavim L. Imao sam ispitnu vozačku dozvolu iz dvije općine. Gouda je imao uvjet da ne bude unutar kanala za vrijeme špice. Jednom sam bio zločest i odvezao se u Scheveningen dok je L bio okrenut, ali nije mi bilo dobro. Nakon ružičastog papira, za godinu dana žuti. Izrazio sam svoju prednost na vojnoj inspekciji za naručitelje motocikala i da, to je uzeto u obzir.
Imao si sreće s tim. U mom vodu bili su braća blizanci koji su naučili biti institucionalni kuhari. Bilo im je dopušteno izraziti svoje preferencije. Htjeli su ući u kuhinju. Postali su automehaničari. Jako loš automehaničar. I izražavanje svojih preferencija? Dakle, to se poslušalo. Samo ništa nije učinjeno s tim.
Motociklizam se danas čini razumljivim samo ako je motocikl idealna platforma za pametni telefon. Još uvijek sam u kategoriji samopetljara koji su u roku od dva mjeseca doslovno prevalili 3000 km na šalteru. Blauwtje je stoga bio moj vjerni bicikl za putovanje oko 20 godina, a bilo je i putovanja motociklom za opuštanje. Bez 'Tupperwarea' na tom biciklu iu početku na 12 stupnjeva ispod nule, štoviše, i bez grijanih rukohvata. Zabava je bila drugačija, ali na kraju. Motociklizam je zapravo bio moj stil života jer jednostavno nisam imao drugog 'stila'. ASOM osjećaj mi je vjerojatno dobro poznat i nisam ni sekunde požalio od sve te vožnje po kiši, vjetru i hladnoći, ali i po jakom suncu, čak i bez idealne platforme za mobitel.
Dragi Maurice, ti si vrlo stara škola!
Jawa 350 iz 1975. Hansa Koopmana: pogledajte priloženu fotografiju (od 22.'XNUMX.)
umiljat. I nije skupo od ove građevinske linije
Rob i ja sam to primijetio
I taj klupski osjećaj... Nakon više od 50 godina u istom klubu, sada je jedan od naših najvećih problema kako pridobiti mlade vozače. Prosječna dob prilično osijedi. Osoba od trideset godina kod nas se sada računa kao mlada osoba. A kad čovjek navrši četrdesetu, malo ih je onih kojima starost počinje s trojkom. Imamo više sedamdesetih nego trideset.
Milenijalci očito nemaju 'ništa' s motociklima, ne razumiju fenomen i također nisu 'zeleni'..
To komplicira rast; malo je ljudi koji bi se uzbudili u našem 'prljavom, smrdljivom' hobiju... a kamoli kada je u pitanju klasika.
Ukratko opisan problem
Ima ulja na mojoj tipkovnici!
Upravo je bila 50. obljetnica ASOM-a. “Sve gomile na motociklizmu”. Tema obljetničkog izdanja: Posao koji traje, taj klupski događaj sa zabavom i ljudima M/Ž koji su napravili ozbiljne kilometre
Ako na sajmu vidite nekoga mlađeg od četrdeset godina, taj je često s roditeljima!
Još jedna zabavna priča!
Samo XS 750 sa svojih 750 KS djeluje malo pretjerano?!
U baru se pretjeruje! Moje je Zundappje lako trčalo 110 . Ali hvala na pažnji!
Pa... vjerojatno s planine 😉