Ako znate kako jure zečevi u motociklističkoj zemlji, lijepo se iznenaditi nakon pedeset godina motociklizma. Tako da sam sada možda gotovo ponosni vlasnik IZH Planeta 5, ruskog jednocilindričnog dvotaktnog, nevoljenog, neželjenog i vrlo jeftinog za kupnju.
Tako sam napravio krug. Jer ja sam prije pedeset godina za 75 guldena kupio Norton 99. To što za te novce nije bilo zadnjeg kotača nije bio problem jer je taj kotač otela lokalna policija jer na gumi nije bilo profila. Srećom, moja baka je imala dva agenta za život. Taj je kotač zamijenjen za tortu u dogovoru s agentima Van der Burgom i Mulckhuyseom. O da, nedostajala je i registarska pločica. Tako je bilo s prijašnjim vlasnikom koji je prestao voziti motocikl zbog neočekivanog očinstva. Preko bakinih pansiona naišla sam na adresu iznenađenog tate.
U vrijeme kada su neki nekoliko godina stariji prijatelji upravo osigurali financiranje za CB750, T500 i Laverdu, ja sam imao stari Norton. Time sam odmah napravio najbolju kupnju u tih pedesetak godina koje sam upravo spomenuo. Zato što se lokalni prodavač časopisa o motociklima, Richard Nieuwehuis (BMW R60 s Earles prednjom vilicom i kompletnim E-Glass sportskim kompletom i opremljen glasnim Hoske cijevima) zaljubio u mog Britanca. Bio je oženjen bogatom ženom i platio je 450 guldena za mog Nortona.
Zatim su došli stari Japanci. Kad sam platio 800 guldena za tri crna bombaša u dijelovima, to se također smatralo bacanjem novca.
Uz par iznimaka, uvijek sam bio na margini motociklističkog života. Tako je 'staro' postalo 'klasično', a klasika postala vrijedna. Vraćanje originalnosti tim klasicima do zadnjeg detalja nikad nije bilo moj cilj. Savršenstvo vas čini ranjivima. A za mene su dvokotači oduvijek bili motocikli, a ne motocikli, uz dužno poštovanje prema ljudima koji su obnovili i njegovali našu dvokotačku povijesnu baštinu.
Urali i Moto Guzziji bili su zajednička nit u mom motociklističkom životu zadnjih 25 godina. I jedan od tih Guzzija ostavio me na 240.000 milja. Guzziji koje sam imao (i imam) uvijek su bili oni koji su u to vrijeme otprilike dostizali najnižu cijenu. A moji prvi bivši sovjetski konji za ljuljanje koštali su toliko malo po kilogramu da je samo vožnja ukradenog bicikla bila jeftinija.
A sada sam otkrio zemlje bivšeg istočnog bloka i Kinu kao izvor najnevjerovatnijih i najjeftinijih klasika. S Google prevoditeljem možete postići najbizarnije prijevode. No, tamo su i ljudi dobre volje, a kupnja je jednako jednostavna kao i transport ovamo. Na primjer, nudimo prijevoze pomoći u Ukrajinu s nekoliko ljudi. A sada kombi može jednostavno primiti dva motocikla na povratku. To su, primjerice, Jawas iz serije 638-640 koji kod nas (još) nisu traženi. Napravljeni su ih milijuni, a mnogi od njih još uvijek se koriste u zemljama unutar bivše sfere utjecaja SSSR-a. Još bolje: ima tamo tridesetogodišnjaka koji ih restauriraju iz nostalgičnih razloga. I rade to jako lijepo!
Sanjarenje o Egli Vincentu ili 1200 cc Harley bočnom ventilu je naravno lijepa zabava. Ali ako sreću tražite na donekle jasan način, lakše ju je pronaći.
A koliko će moj IZH vrijediti za četrdeset godina? Onda ću imati 110 godina i vidjet ću što ću s tim.
To je nešto što treba učiniti za 50 godina!! Nisi imao niti jedan pošten motocikl, pa uopće ne znaš kako motocikl treba upravljati, kočiti itd.
Šteta za tebe
Ik behelp me met een glimlach
U zemljama bivšeg istočnog bloka to se već nekoliko godina naziva 'nostalgičnim' pokretom; takozvani “Ostalgie”.
Čežnja za prošlošću, kada se loše stvari zaboravljaju, a dobre nerazmjerno uvećavaju.
Zaboravlja se podatak da je 1 od 5 ljudi bio član Stasija i da nisi mogao vjerovati susjedu...ali svi su imali gdje živjeti, raditi i (mizernu) plaću uz zajamčenu skrb.
To se također odražava u rastu cijena svega što je s padom Zida prodano u staro željezo; vlastiti vozni park; Jawas, Teartjes, IZH… u porastu je.
Još nije na razini (pravog) Indiana ili Brough Superiora, ali već ima dosta traženja i plaćanja za AWO, EMW ili Jawa.